Mali svjetovi velikoga Cornella

Počevši od 2012. Kunsthistorisches Museum u Beču ustrajava na zanimljivoj i intelektualno poticajnoj praksi povremenog otvaranja vrata djelima i protagonistima moderne ili suvremene umjetnosti. Riječ je, zapravo, o složenom i nadasve studiozno osmišljenu programu sastavljenu od čak tri ciklusa izložbi. Prvi nosi naziv Umjetnici kustosi i podrazumijeva pozive svjetski relevantnim suvremenim autorima da, oslanjajući se isključivo na postojeći muzejski fundus, kreiraju vlastite prezentacije postava. Na taj se način standardni muzejski postav privremeno mijenja, a samim time, dakako, i osvježava, omogućujući posve drukčiji pristup dobro poznatim djelima proizišao iz subjektivnih, ali istodobno i kreativnih vizija pojedinih umjetnika. Dosad je svoj postav pod naslovom Stari su ukrali sve naše velike ideje realizirao znameniti Ed Ruscha, a tijekom 2016. uloga umjetnika kustosa bit će povjerena Edmundu de Waalu.

Jedan od brojnih originalnih radova Josepha Cornella

Drugi pak ciklus računa s Tezejevim hramom smještenim u obližnjem Volksgartenu. Nipošto bez razloga. Naime, ta neoklasicistička umanjena replika antičkog Hefestova hrama podignuta je tijekom prve četvrtine 19. stoljeća kako bi se u nju smjestila skulptura Antonija Canove Tezej ubija kentaura, ona ista koja će 1890. biti preseljena u tada novoizgrađen Kunsthistorisches Museum, gdje i danas dominira s odmorišta glavnoga stubišta. Tim se ciklusom prostor Tezejeva hrama vraća suvremenoj umjetnosti – a početkom 19. stoljeća to je vrijedilo i za Canovinu monumentalnu skulpturu – s obzirom da će u njemu opet samostalno izlagati živući autori.

Dodatna je zanimljivost svakako podatak da će sve izložbe ciklusa biti tematski povezane, kako međusobno tako i s određenim eksponatima iz Kunsthistorisches Museuma. A za Tezejev hram već je dogovoren nastup hiperrealističkog skulptora Rona Muecka, i bit će doista zanimljivo vidjeti s kojim djelom ili djelima iz bogata fundusa Kunsthistorisches Museuma taj spektakularan – po nekima i odveć šokantan – australski umjetnik planira uspostaviti dijalog. I napokon, tu je ciklus Moderni majstori.

Kao što već iz naziva nije teško naslutiti, riječ je o velikim monografskim prezentacijama važnih modernističkih ili suvremenih autora, i to onih čija djela prije nisu bila pokazivana na velikim samostalnim izložbama u Austriji. I taj ciklus, poput već spomenutih, nastoji uspostaviti određenu relaciju s dijelom postojećega muzejskog fundusa, a prije dvije godine posjetitelji su mogli razgledati maestralnu izložbu Luciana Freuda. Trenutno je u tijeku druga izložba iz niza, koju, bez imalo pretjerivanja, slobodno možemo ubrojiti među kulturnoumjetničke događaje najviše kategorije. U Kunsthistorisches Museum ove su, naime, jeseni stigla djela – njih više od osamdeset – čudesnog i pomalo zagonetnog Josepha Cornella, što je zasigurno najcjelovitija i najvažnija autorova prezentacija u kontinentalnoj Europi još tamo od sada već daleke 1981. i izložbi u Düsseldorfu, Firenci i Parizu u organizaciji MoMA-e iz New Yorka.

Njujorški flaner

Joseph Cornell (1903–1972) vrlo je zanimljiv umjetnik – sam se više volio nazivati stvaraocem ili dizajnerom – čija djela i osobnost, iako nam u tom smislu nipošto ne nedostaje sustavnog izučavanja, još izazivaju dvojbe i nedoumice, tvrdokorno ostavljajući struku bez jasnih i nedvosmislenih odgovora. Primjerice, zbog čega i kako je uopće Cornell počeo izrađivati sve te začudne asamblaže, koji nas lako mogu asocirati na neke umanjene fantastične svjetove, podjednako oslobođene i od reda i od kaosa kao relevantnih opažajnih kategorija s obzirom da ih autor, na određeni način, obuhvaća odnosno objedinjuje, a samim time i nadilazi doista nedokučivom maštom?

Cornell nije imao nikakve formalne umjetničke naobrazbe, a nije ni crtao, slikao ili izrađivao skulpture. Tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća radi kao prodavač tekstila na Manhattanu i tada počinje opsesivno sakupljati najrazličitije predmete, zapravo doslovno sve što bi mu bilo dostupno i iz nekog razloga zanimljivo. A New York je doista nudio obilje takvih artefakata. Zapravo, New York, koji u to vrijeme doživljava intenzivne promjene, nezadrživo prerastajući u vodeći svjetski velegrad, pokazat će se plodnim tlom i neiscrpnim izvorom za Cornellove sakupljačke opsesije. Obožavao je lutati gradom, obilazio bi mjesta poput prodavaonica rabljenih knjiga, antikvarijata, suvenirnica ili zabavišta s automatima, nipošto pritom ne zanemarujući ni posjete muzejima, galerijama, kazalištima i kinematografima. Uz sakupljačku strast postupno će se, dakle, razvijati i njegov interes za različite vrste umjetnosti. Ritam velegrada i sve ono što grad nudi polako se počelo preklapati i stapati s Cornellovom opčinjenošću bajkama Hansa Christiana Andersena i braće Grimm iz djetinjstva. Sve više ga fasciniraju i izvođači, pa od druge polovice dvadesetih godina sastavlja njihove dosjee s novinskim isječcima odnosno fotografijama. Zbog velike gospodarske krize Cornell 1931. gubi posao, što mu ostavlja još više vremena za njegova istraživačko-sakupljačka gradska lutanja. Tako će se jednom prilikom zateći i u Julian Levy Gallery na Aveniji Madison. Bio je to najvjerojatnije prijeloman trenutak u njegovu formiranju kao umjetnika. Levy je, naime, tada već namjeravao postati prvim promotorom nadrealizma u Americi, i tijekom jednog od sljedećih posjeta njegovoj galeriji Cornell će ga zateći kako raspakirava kolaže Maxa Ernsta. To iskustvo najvjerojatnije ga je potaknulo da i sam, posluživši se pritom viktorijanskim gravirama, izradi nekoliko kolaža. Učinio je to na kuhinjskom stolu, dok su majka i mlađi brat, bolesnik od cerebralne paralize, spavali. Vidjevši te radove, Levy ne razmišlja mnogo te upućuje Cornellu poziv za sudjelovanje na – ispostavit će se ključnoj – izložbi nadrealizma koju je početkom 1932. planirao organizirati u svojoj galeriji. Štoviše, čak mu povjerava izradu kolaža za potrebe dizajna pozivnice, da bi mu kasnije iste godine priredio i samostalnu izložbu. Anonimni sakupljač Joseph Cornell postao je, dakle, aktivan sudionik svijeta umjetnosti. U to doba sakupljačku strast širi na rane francuske i američke filmove, što će bitno obogatiti njegova autorska promišljanja te rezultirati revolucionarnim eksperimentima, a 1933. prvi put susreće i jako važnu osobu s kojom sklapa doživotno prijateljstvo. Bio je to Marcel Duchamp, koji će ga – posve razumljivo – uzeti za asistenta na izradi prve edicije znamenitih Boîtes-en-valise. Iako ponovo dobiva posao kao dizajner tekstila, Cornell nastavlja stvarati noću. Veliko priznanje stiglo mu je 1936, kada sudjeluje na velikoj i danas već legendarnoj izložbi Fantastična umjetnost, dada i nadrealizam u MoMA-i u New Yorku. Polako se počinju realizirati i prve muzejske akvizicije, pa Cornell 1940. napokon definitivno napušta posao kako bi se mogao posve posvetiti umjetnosti.

Nadrealni asamblaži

Odakle Cornellu inspiracija za stvaranje baš ovakvih djela? To pitanje također izaziva velike nedoumice među stručnjacima. Nerijetko se spominju tzv. kabineti čuda na koje su vladari i bogati ljudi u 16. i 17. stoljeću bili izrazito ponosni. Raznolikost prirodnih i ljudskom rukom izrađenih artefakata što su ih takvi kabineti posjedovali te sakupljačka strast njihovih vlasnika doista, u formalnom i psihološkom smislu, neodoljivo podsjećaju na Cornellove stvaralačke principe i postupke. Pedantna istraživanja što ih je provela Kirsten Hoving pokazala su, međutim, kako on u Americi tijekom svojih ključnih formativnih godina zapravo i nije mogao naići na neki opširniji podatak ili članak o spomenutim kabinetima čuda, a to vrijedi i za reprodukcije. Pronašla je tek neke crtice ili skromne, gotovo zanemarive naznake. A moguće informacije iz europskih izvora također nisu vjerojatna opcija jer Cornell naprosto nikada nije otputovao izvan domovine. Jedva da je napuštao New York. Poslije je informacija bilo nešto više, ali one su ga tada mogle tek dodatno poticati, a ne više presudno autorski formirati. Umjesto kabineta čuda, Hoving nudi pretpostavku kako je umjetnik čudesnih asamblaža bio opčinjen velikim geografskim otkrićima i ranim prekooceanskim putovanjima. Pomorci bi s takvih putovanja donosili neobične i nepoznate predmete te pričali fantastične, za ono vrijeme posve nadrealne, priče. Njemački naziv izložbe u Kunsthistorisches Museumu je Fernweh, a engleski Wanderlust. Na hrvatskom bi on možda mogao glasiti Strast za lutanjem. I tu se krije prekrasan paradoks Josepha Cornella. Čovjek koji uopće nije putovao u svojim će malim kutijama i vitrinama objedinjavati čitave, nerijetko i najudaljenije svjetove!

Kako pozicionirati stvaralaštvo Josepha Cornella u kontekstu cjelokupne umjetnosti 20. stoljeća? Možda kao svojevrsnu poveznicu između nadrealizma i pop-arta, osobito one njegove struje što izvire iz tradicije dadaizma. Utjecaji na autore poput Roberta Rauschenberga, Jaspera Johnsa ili Roberta Motherwella neupitni su, a nije pogrešno dotaknuti se Andyja Warhola, pa čak i Sola Le Witta.

Kustosi Jasper Sharp i Sarah Lea radove Josepha Cornella u Kunsthistorisches Museumu postavili su vodeći računa o njihovu nadasve zanimljivu dijalogu s renesansnim slikarstvom, kabinetom novčića i medalja, egipatskim pogrebnim artefaktima, ali ponajprije i najviše s fascinantnom Kunstkammer, gdje je smješten i završni dio uzorno organizirane izložbe.